Pre nekoliko godine, kada je Novosadska ženska inicijativa organizovala okrugli sto o istraživanju koje su sproveli na temu položaja žena u Novom Sadu, u sali je bilo 20 ljudi. Među njima – uglavnom prijatelji i saradnici.
Tema je bila važna. Podaci ozbiljni. Analiza kvalitetna.
Ali javnost nije reagovala.
„Imali smo osećaj da radimo dobar posao, ali da nas niko ne vidi“, kaže Tanja Jakimović, predsednica organizacije. „Slali smo saopštenja, objavljivali na društvenim mrežama, ali nismo imali identitet.“
Problem nije bio sadržaj. Bio je signal.
Organizacija je imala:
– stručnjake
– istraživanja
– projekte
– kontakte
Ali nije imala:
– prepoznatljiv vizuelni sistem
– jasnu komunikacionu strukturu
– medijsku strategiju
– pripremljene javne nastupe
Njihov logo je menjan tri puta. Objave su vizuelno neujednačene. Nije postojao jasan ton komunikacije.
U javnosti su delovali kao još jedna „mala organizacija“.
Preokret
Proces je počeo redefinisanjem identiteta.
Napravljen je:
– jasan vizuelni sistem (boje, tipografija, grafički elementi)
– profesionalni set fotografija i video materijala
– komunikaciona matrica ključnih poruka
– medijski plan za narednih 12 meseci
Ali ključna promena nije bila estetska.
Bila je strateška.
Organizacija je prestala da reaguje na teme i počela da ih pokreće.
Umesto generičkih saopštenja, počeli su da nude:
– jasne stavove
– stručne komentare
– brze analize za medije
Predstavnici su prošli medijski trening. Naučili su kako da formulišu poruku u 30 sekundi.
Rezultat
Za godinu dana:
– 4 gostovanja u regionalnim medijima
– 3 učešća u radnim grupama
– 2 nova institucionalna partnerstva
– rast broja pratilaca za 220%
„Razlika je bila u percepciji. Ljudi su počeli da nas vide kao ozbiljnu organizaciju“, kaže Tanja.
Vizuelni identitet je postao infrastruktura poverenja.
Medijska prisutnost postala je instrument uticaja.
I to je trenutak kada organizacija prestaje da bude „projekat“, a postaje akter.